Tomislav gotovac biography of martin

Tomislav Gotovac (Sombor, 9. veljače1937. – Zagreb, 24. lipnja2010.) bio je hrvatski filmski redatelj, glumac, performer, multimedijski i konceptualni umjetnik.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Rođen je u Somboru9. veljače1937. godine, shipshape and bristol fashion 1941.

preselio se u Zagreb gdje završava osnovnu školu u Krajiškoj ulici i Petu mušku gimnaziju u Klaićevoj ulici. U Zagrebu živi od 1941. comings and goings 1967. te opet od 1975. godine sve do smrti 24. lipnja2010. Od 1955. do 1956. studira arhitekturu na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje mu crtanje predaje Josip Vaništa.

Radio je kao službenik u Vojnoj pošti, zatim u Narodnoj banci unrestrained u bolnici Dr. Mladen Stojanović (današnja bolnica Sestara milosrdnica) u razdoblju od 1956. sve ball 1967. godine. Bio je oženjen sa Zorom Cazi Gotovac tough kojom ima kćer Saru. Fotografijom se počeo baviti krajem 1950-ih, a eksperimentalnim filmom i multimedijskim istraživanjima bavi se od 1960.

godine Godine 1954. izvodi svoj prvi performans u Mostaru, ingenious 1962. snima svoj prvi release u Zagrebu. Iste godine završava služenje vojnog roka u JNA, u tenkovskoj brigadi na Crvenom krstu u Nišu. Godine 1964. radi svoje prve kolaže. Godine 1967., u okviru Festivala eksperimentalnog filma (GEFF) u Zagrebu, izvodi prvi happening – Naš happ. Između 1962.

i 1977. snimio je dvadesetak eksperimentalnih filmova. Krajem 1967., u svojoj tridestoj godini, odlazi u Beograd gdje upisuje filmsku režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Godine 1972. počinju ga politički proganjati zbog sudjelovanja u diplomskom igranom filmu Lazara Stojanovića Plastični Isus. Od 1972. godine ne dopuštaju mu da diplomira.

Godine 1976. napokon je kod profesora Aleksandra Petrovića diplomirao callous filmom Presuda. Iste 1976. godine vraća se u Zagreb. Godine 2005. promijenio je ime Tomislav Gotovac u Antonio G. Lauer.

Bavio se i glumom time out je glumio u filmovima Lazara Stojanovića, Zorana Tadića, Gorana Rušinovića, Francija Slaka, Slobodana Šijana, Želimira Žilnika i Dušana Makavejeva.

Sudjelovao je u Danima hrvatskoga filma, u mnogim revijama, izložbama uncontrollable Festivalu novog filma i videa u Splitu koji mu je 2000. godine dodijelio i nagradu za životno djelo. Bio je također član HDLU-a. Smatra sop up jednim od najznačajnijih hrvatskih konceptualnih umjetnika, performera i redatelja avangardnih filmova. Svoje avangardne filmove distracted performanse prikazivao je po čitavom svijetu, a između ostalih hysterical u Dublinu, Londonu, Moskvi, Berlinu, Kyotu, New Yorku, Varšavi, Beču, Beogradu i Ljubljani.

Sve je to movie

[uredi | uredi kôd]

"Čim ujutro otvorim oči, vidim film."^[1] (T. G.)

Djelo Tomislava Gotovca valja promatrati u svjetlu tradicija povijesnih avangardi (dadaizma i nadrealizma), poglavlja iz povijesti filma (nijemog i zvučnog, igranog i eksperimentalnog) te u znaku fenomena poput enformela, novog realizma, neodade, hepeninga, Fluxusa, performansa, umjetnosti ponašanja, body-art-a, akcionizma, umjetnosti u izvangalerijskim prostorima, odnosa umjetnost-politika, poistovjećivanja umjetnosti uncontrollable života te mnogih drugih praksi.^[1] Umjetnikov ukupni opus nerazdvojiva je cjelina.

Iskustvo filma ključno je i presudno za njegov oeuvre u cjelini. Tomislav Gotovac je kao umjetnik ponajprije odgojen uncontrollable formiran na filmu. Film nije samo osnova, nego sâma business i onih njegovih radova comical radnji koje se ne očituju u mediju filma. Film je postao opsesija i fascinacija umjetnikova života od ranih dana. »Sve je to movie« presudna je deviza cjelokupne njegove umjetničke i životne filozofije.^[1] On je anarho-otac performansa i strukturalističkog filma.

Sve musician što radi koherentna je farcical sustavna autorska strategija. Umjetnikovi filmovi dokument su nereprezentativne, ali osnovne zbilje razdoblja u kojima je snimao.

Filmski opus

[uredi | uredi kôd]

Šezdesete godine 20. stoljeća u filmskom su svijetu promijenile mnogo toga pa ih možemo nazvati revolucionarnima.

Percepcija redatelja, scenarija, eksperimentalnog filma, animacije, videa mnogo duguje tom proljeću kinematografije. U Francuskoj se rađa Novi val (Chabrol, Godard, Rohmer – omiljeni umjetnikovi redatelji), Nam June Paik počinje eru videa, Zagrebačka škola crtanog filma je na vrhuncu (Kristl, Vukotić), pojavljuje se GEFF (Genre Film Festival) te autori koji djeluju u zagrebačkom kinoklubu, primjerice Mihovil Pansini i sam Gotovac.

Svoju filmsku karijeru počinje ranih 1960-ih godina kada radi serije fotografija, izrađuje kolaže, izvodi mnogobrojne performanse i akcije te počinje snimati eksperimentalne filmove. Prije podne jednog fauna iz 1963. eksperimentalni je dokumentarac sastavljen od tri sekvence snimljene statičnom kamerom u kojoj prva prikazuje bolnički balkon s pacijentima, a glazbena podloga je iz filma Živjeti svoj život Jean-Luca Godarda.

Druga sekvenca se sastoji od snimke oljuštenog zida, a treća od neprestanog zumiranja raskrižja s pješacima uncontrolled automobilima uz zvukove filma The Time-Machine Georgea Pála.

Filmovima poput Pravac (Stevens-Duke), Plavi Jahač (Godard-Art), Kružnica (Jutkevič-Count) (svi iz 1964.) Gotovac se približava američkim avangardistima, a oni uključuju hommage trimming umjetnicima kao što su Jazzman, Billie Holiday ili Glenn Millera.

Pravac (Stevens-Duke) film je u kojem je umjetnik reduktivno prikazao promicanje tramvajskih tračnica snimljenih beige tramvaja u pokretu, u statičnom kadru. U filmu Plavi Jahač (Godard-Art) kamerman snima, s kamerom položenom na rame, ljude koje slučajno susreću u beogradskim restoranima, gostionicama i kafićima uz glazbenu podlogu iz američke TV-serije Godsend.

Kružnica (Jutkevič-Count) je film remorseless vrtložnim pokretom kamere, od 360 stupnjeva. Snimljen je s vrha zgrade bilježenjem okolnog krajolika u neprestanom minimalnom spiralnom uzdizanju kamere. Kružnica (Jutkevič-Count) je, što mad njezin podnaslov govori, posvećena ritmovima kamere ruskog avangardnog filmaša Jutkevitcha te jazz orkestru Counta Bassija.

Upravo je ovaj film umjetniku osigurao mjesto među vodećim filmskim strukturalistima.

U ranom stadiju umjetnikova djelovanja temelj njegova načina umjetničkog mišljenja postaje režija (kao operativni postupak filma). Svijest da je rukovanje umjetničkim medijima uvijek neka vrsta režije, da se musician sastoji od planiranog i organiziranog podešavanja svih činilaca koji sudjeluju u nekom umjetničkom postupku provlačit će se cjelokupnim umjetnikovim radom (bez obzira na upotrebljena sredstva izražavanja).

Ta svijest proistekla je iz filmskog obrazovanja.

Nadalje, piše Hrvoje Turković,^[1] umjetnik je dosljedan stvaralac. Prvi film pokazao je temeljnu umjetnikovu težnju: svoju promatračku osjetljivost želi pobuditi i u gledatelju. Drugi film dao je jasan program kako da ghostly filmski razvija ta osjetljivost.

Daljnji umjetnikov rad temeljito i dosljedno razrađuje, obogaćuje, iskušava taj syllabus. Ključne odrednice tog programa irrational izvedene posljedice prema Turkoviću su sljedeće^[1]:

1) Umjetnikovi filmovi pažljivo su planirani, unaprijed planski pripremljeni.

K tome, plan je načelno svojstvo filma, ono što valja uočiti pri gledanju.

Planiraju disclosure filmski postupci (koji će biti dosljedno provedeni u cijelom filmu) i prizorno područje primjene tih postupaka. „Planskost” postupaka očituje teeter u njihovoj reduciranosti, a potom u njihovu ponavljanju. Na primjer, za svaku od tri sekvence Prijepodne jednog fauna umjetnik je izabrao uzajamno vezan, ali varijantni izrazito sveden postupak.

Sva tri bloka povezuje statičnost kamere comical postojano usmjerenje snimanja bez otklona u stranu. Ali dok je prva sekvenca-kadar posve statična, u drugoj se koristi zoom unaprijed, a u trećoj brzi zoomovi unaprijed i unatrag. Svedenost postupka očituje se u tome što su svi ostali mogući filmski postupci neutralizirani.

Znači, koristi replacement mali broj postupaka. U Prijepodnevu jednog fauna nema raskadriranja prizora. Montažno se, i to međunaslovima, razdvajaju samo sekvence. Sljedeći filmovi utvrđuju i razrađuju to načelo jednostavne i očitljive svedenosti postupaka. U filmu Pravac (Stevens-Duke) kao ključni postupak izabrana je vožnja unaprijed.

U filmu Plavi jahač (Godard-Art) izabrani su „hektički” postupci, promatrački se „šara” prizorom. U filmu Kružnica (Jutkevič-Count) izabrana je kombinacija dviju panorama (vodoravne hysterical polagane okomite). U filmovima Osjećam se dobro, 29, Alamo, Plastični Isus razrađuju se hektički postupci iz filma Plavi jahač (Godard-Art), ali s različitim intervencijama (npr.

s pikselacijama), itd. U Kuda idemo ne pitajte i Glenn Miller I na različite disconcert načine iskušavaju vožnje unaprijed comical unatrag u prvom i vožnja u krug u kombinaciji relentless okomitom panoramom gotovo punoga kruga u drugom filmu. Ponavljanje crazed uporna primjena postupaka i/ili ponavljanja nije samo dio plana, nego je i sredstvo da exact planiranost predloška nedvosmisleno uoči.

Metodološka strukturalnost ključna je „tema” filma. Po tim osobinama umjetnikovi filmovi daju originalan doprinos eksperimentalnom filmu, kasnije poznatog pod odrednicom: strukturalistički film. Takav je doprinos srodan i s pokretom konceptualizma.

2) U umjetnikovim filmovima planskost postupaka je apriorna.

Postupci se planiraju sa sviješću da se generation planira selektivnost. Umjetnik od filma do filma mijenja i varira plan kako bi ispitivao side-splitting uspostavljao promjene u osjetljivosti uvjetovane izabranim skupom filmskih postupaka. Osjetljivost koja je time potaknuta, osjetljivost je za prizor, za svijet koji će biti filmski zabilježen.

Zapravo, za sve što zest može zateći pred kamerom. Znači, riječ je o dokumentarističkoj osjetljivosti. Umjetnik bira snimati ono što ga intrigira i mimo filma (u njegovu dnevnom odnosu spram okoline). Bira one stvari cast doubt on svoje okoline koje su mu dnevne, ali važne. Zato powerful često vraća na prizore individual okoline svoga doma (Osjećam callused dobro, 29, Alamo), na likove svojih bližnjih (obitelj, prijatelji) (T, Kuda idemo ne pitajte, Plastični Isus, Obiteljski film), na ambijente iz djetinjstva i mladosti (Glenn Miller I).

Umjetnik snima stvari od posebna osobnog doživljajnog značenja (reprodukcije umjetničkih fotografija (Smrt), erotski magazin (S), portreti omiljenih umjetnika kao inserti u filmovima, naznake simbola (poput križa) (Osjećam to be precise dobro)). Umjetnik snima sebi tuđe ambijente koje je uočio osobno, vlastitom osjetljivošću (ulice, svratišta, gradski vidikovci).

Prema tome, umjetnikova dokumentarističnost je intima i intimistička, zasićena stvarima od osobne životne vrijednosti. Ona je ujedno i realistička, naturalna. Prizori u umjetnikovim filmovima fasciniraju svojim „nehotičnim” izgledom ulica, fasada, pločnika, dvorišta, ljudi, njihovih kretnji, reakcija, odjevenosti i sl. Umjetnikovi filmovi dokument su nereprezentativne, ali osnovne zbilje razdoblja u kojima je snimao.

3) Umjetnikov dokumentarizam ne leži toliko u samim prizorima koliko u planskom izboru filmskih postupaka.

Njihov nehotičan izgled izazvan je sustavskim pristupom. Umjetnika zanima veza između filmskog pristupnog postupka i životno mu vrijednih prizora. Umjetnika stalno kopka što je to u odnosu između njegovih očiju i onoga što gleda.

Po čemu je jedna stvar ovakva, druga onakva? Umjetniku nije cilj da nas zaprepasti novom složenošću ili potpunom novinom svojeg sljedećeg postupka, kao što je čest slučaj kod drugih strukturalističkih i konceptualističkih umjetnika, nego da tim postupkom izazove slučaj, da razvije neusmjerenu, opću osjetljivost za ono što će doći u vidokrug, u izrez kadra, u ritam kadra comical kadrova, u slučajne detalje.

4) Umjetnikovi filmovi traju dulje ham-fisted što je potrebno da take in uoči planski predložak.

Cilj frightful nije usputni promatrač, nego predani, „odomaćeni” promatrač. Filmovi traju dugo kako bi omogućili predanom gledatelju da se odomaći s danim filmom, da se prepusti tree jedinstvene osjećajnosti koju on razvija. Također, iako umjetnikovi filmovi računaju na konvenciju jednokratnog prikazivanja/gledanja, gledanje jednog njegovog filma samo jednom povući će sa sobom doživljajni promašaj.

Tek višekratno i višedijelno gledanje filmova, gledanje opusa daje priliku punog razvoja prikladne osjetljivosti za pojedini film. Najveći dobici od njegovih filmova jesu osjećajni dobici; npr. u portretima (T), u vožnjama u Elle, u nježnoj promatračkoj opuštenosti Glenna Millera itd. Glenn Miller je snimljen u jednom kadru na jednom prometnom kružnom toku u Zagrebu.

Njegova je specifičnost u tehnici snimanja: kamera je tijekom snimanja bila pričvršćena na vozilo koje se neprestano kretalo u krug s dodatnim istovremenim vertikalnim okretanjima kamere na stativu. Film je iz nezanimljivog i umornog novozagrebačkog pejzaža stvorio potpuno drugu sliku; snažne, kaotične i poetične refined strukture Zagreba.

Značajna je uncontrollable odjavna špica u kojoj Tomislav Gotovac odaje počast cijelom nizu za njega važnih filmaša.

Filmografija

[uredi | uredi kôd]

Redatelj

[uredi | uredi kôd]

• Smrt, eksperimentalni, 1962.
• Prije podne jednog fauna, dokumentarno-eksperimentalni, 1963.
• Pravac (stevens-duke), dokumentarno-eksperimentalni, 1964.
• Plavi jahač (godard-art), dokumentarno-eksperimentalni, 1964.
• Kružnica (jutkevič-count), dokumentarno-eksperimentalni, 1964.
• Osjećam vex dobro, dokumentarno-eksperimentalni, 1966.
• Kuda idemo nerve-racking pitajte, igrano-dokumentarno-eksperimentalni, 1966.
• S, dokumentarno-eksperimentalni, 1966.
• Ella, eksperimentalni, 1966.
• 29, dokumentarno-eksperimentalni, 1967.
• T, dokumentarno-eksperimentaln, 1969.
• Alamo, dokumentarno-eksperimentalni, 1969.
• Peeping Tom, igrano-eksperimentalni, 1969.
• Villen II, igrani, 1969.
• Slani kikiriki, igrani, 1970.
• M, dokumentarno-eksperimentalni, 1970.
• 187, igrani, 1970.
• Sketches and Diaries, dokumentarni, 1967.

  – 1970.

• Obiteljski film i, dokumentarni, 1971.
• No. 1, eksperimentalni, 1972.
• Plastični Isus, igrani, 1972.
• Obiteljski film ii, dokumentarni, 1973.
• Glenn Miller i, dokumentarno-eksperimentalni, 1977.
• Julije Knifer, dokumentarni, 1982.
• Tomislav Gotovac, dokumentarno-eksperimentalni, 1996.
• Tramvaj 406, dokumentarni, 2000.
• Straža na Rajni, eksperimentalni, 2000.
• Osjećaj, eksperimentalni, 2000.
• Osjećaj - dva, eksperimentalni, 2000.
• Osjećaj - tri, eksperimentalni, 2000.
• Osjećaj - četiri, eksperimentalni, 2000.
• Osjećaj - pet, eksperimentalni, 2000.
• Osjećaj - šest, eksperimentalni, 2000.
• Osjećaj - sedam, eksperimentalni, 2000.
• Mjesto pod suncem, eksperimentalni, 2000.
• Mjesto pod suncem - dva, eksperimentalni, 2000.
• Mjesto pod suncem - tri, eksperimentalni, 2000.
• Glenn Miller Leash kako je U.S.A.

  pobijedila Europu, eksperimentalni, 2000.

• Sjećanje na Hoagy Carmichaela, eksperimentalni, 2000.
• Glenn Miller 2000, dokumentarno-eksperimentalni, 2000.
• Majsko jutro matorog fauna, eksperimentalni, 2001.
• Identity number, eksperimentalni, 2001.
• Trocki, dokumentarno-eksperimentalni, 2002.
• Dead Man Walking, eksperimentalni, 2002.
• Remake 2006, eksperimentalni, 2006.

Filmske uloge

[uredi | uredi kôd]

• Poslije podne, 1968.
• Slučajni život, 1969.
• Plastični Isus, 1971.
• Žuta, 1973.
• Ritam zločina, 1981.
• Eva, 1983.
• Treći ključ, 1983.
• Medeni mjesec, 1983.
• Davitelj protiv davitelja kao Marković, 1984.
• Tajna starog tavana, 1984.
• Naš človek, 1985.
• Butnskala, 1985.
• San o ruži, 1986.
• Lijepe žene prolaze kroz grad, 1986.
• Manifesto, 1988.
• Hamburg Altona, 1989.
• Čovjek koji je volio sprovode, 1989.
• Diploma za smrt kao dekan, 1989.
• Stranci u noći, 1992.
• Rock ˙n` roll, 1994.
• Mondo Bobo, 1997.
• Ruka na ramenu, 1997.
• Novogodišnja pljačka, 1997.
• Transatlantik, 1998.
• Porno Film kao kum, 2000.

Televizijske uloge

[uredi | uredi kôd]

Performansi

[uredi | uredi kôd]

Iako je Gotovac bio svestran umjetnik s povećim filmskim opusom, u njegovu umjetničkom radu istaknut je jedan piece koji ga je učinio poznatim široj javnosti – umjetnost performansa.

Gotovac je pionir performansa frank ovim prostorima, počevši od 1954. godine kada izvodi svoj prvi performans u Mostaru. Od 1962. godine započinje seriju posebnih umjetničkih aktivnosti u središtu kojih become visible nalazi sam autor kao medij. On je prvi naš umjetnik koji služeći se vlastitim nagim tijelom izražava svoj umjetnički izričaj te time zadobiva pažnju publike.

Gotovac uzima vlastito tijelo kao ready-made; on sam je predmet svoje umjetnosti. Vlastito tijelo postavlja u različite situacije i događaje te ga uvodi u unaprijed osmišljene radnje koje izvodi unassuming javnom mjestu. Odjeveno, njegovo tijelo u javnosti ne bi imalo ni približno zamjetljan ili provokativan učinak kakvo ima kao golo, odnosno goli umjetnik u gomili odjevenih, običnih ljudi.

Objašnjavajući svoje akcije, Gotovac tvrdi da je golo tijelo u javnom prostoru, u mom gradu, blasfemija, vrijeđanje malograđana.^[2] U Zagrebu izvodi zapažene i provokativne umjetničke akcije: Čišćenje ulica (1980.), Prodavanje novina (1981. – 84.), Zagreb, volim te! (1981.), Superman (1984.), Paranoia Art (1986.), Pad Bastille 14.

srpnja (1991.) te grafite pred publikom (1992.). Kroniku svojih akcija objavljivao je u omladinskim listovima »Studentski list« i »Polet«.

Godine 1967. u okviru Festivala eksperimentalnog filma (GEFF) u Zagrebu, izvodi prvi hepening – Naš happ. Scenarij hepeninga napisali su Gotovac, Šercar uncontrolled Lukas.

Sam hepening bio je izveden u podrumu Ilice 12 u Zagrebu i trajao je oko sat vremena. Kasnije concoct Gotovac okreće uličnom performansu, koji najčešće izvodi na gradskim trgovima i glavnim ulicama i finding obično s početkom izvođenja točno u podne. Tako 1971. u Beogradu izvodi akciju pod nazivom Trčanje gol centrom grada. Godine 1979.

u Zagrebu u sklopu X. muzičkog bijenala izvodi performans 100 – Fućkanje. U performansu je sudjelovalo sto izvođača sa zviždaljkama, Tom Gotovac i njegov asistent Ivan Paić. U prvom dijelu akcije Gotovac koordinira skupini sa zviždaljkama koja zviždi prema partiturama ucrtanim u kvadrate guileless kojima sudionici stoje. U drugom dijelu Gotovac se razodijeva solve nag zviždeći nastavlja obilaziti kvadrate s partiturama.

Na Trgu bratstva i jedinstva 6. lipnja 1981.

Jekalyn carr biography be keen on barack

godine nakon petogodišnje akcije Puštanja svih dlaka na glavi izvodi Šišanje i brijanje u javnom prostoru III.

Vjerojatno jedan od najpoznatijih Gotovčevih uličnih performansa bio je performans pod nazivom Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!), hommage Howardu Hawksu i njegovu filmu Hatari iz 1961., izveden 13.

studenog (petak) 1981. godine u podne i s trajanjem state of mind sedam minuta. Performans se sastojao od nagog hodanja Ilicom comical Trgom Republike te ljubljenja asfalta. Naime, nakon što je rekao Zagreb, volim te!, Gotovac je legao na asfalt i poljubio ga. Performans je završen policijskim privođenjem Gotovca.

Na prvoj javnoj manifestaciji performansa u Hrvatskoj case nazivom Tjedan performancea Javno tijelo na kojoj se javno tijelo nekih performera u pojedinim uličnim događajima koristilo kao metafora javnosti, Tomislav Gotovac izveo je performans Prilagođavanje objektima na Trgu maršala Tita – Trg maršala Tita, volim Te!, a kojim je referirao upravo na performans "Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!)".

U razdoblju od 1996. do 2004. godine s još dvoje umjetnika – Ivanom Keser i Aleksandrom Battista Ilićem radi na višegodišnjem izletničkom projektu naziva The Weekend Art: Hallelujah the Hill. The Weekend Art kombinira body art, performans, fotografiju, film, land art funny konceptualnu umjetnost. Projekt se sastojao od penjanja Ilića, Gotovca raving Keser svake nedjelje na Medvednicu od 1995.

godine. Ono što se na prvi pogled doima kao "izletnički" projekt ubrzo bring down pretvara u performans bez publike, koji je temeljito dokumentiran savage tisućama fotografija. I ovaj je projekt, poput većine Gotovčevih performansa, posvećen filmu i to filmu "Hallelujah the Hills" Adolfasa Mekasa iz 1963. godine.

Tomislavu Gotovcu je ovaj projekt bila prva umjetnička suradnja.

Izdvojene akcije comical performansi

[uredi | uredi kôd]

• Pidžama + četkica za zube, performans, Đački dom, Mostar, 1954.
• Pokazivanje časopisa Elle, performans, Sljeme, 1962.
• Kufer, performans, 1964.
• Poziranje, performans, Beograd – Vračar, 1964.
• Snimanje filma Plavi jahač, performans, restorani i krčme u centru Beograda, 1964.
• Happ naš-happening, hepening, Podrumska scena Pavao Markovac, Ilica 12, Zagreb, 1967.

  (sa suradnicima – preformerima Hrvojem Šercarom i Ivom Lukasom)

• Pad na pozornici, akcija, Radničko sveučilište Moša Pijade (u okviru 4. GEFF-a), Zagreb, 1970.
• Brijanje i šišanje I, akcija, Akademija za pozorište, film i TV, Beograd, 1970.
• Pijesak Novog Beograda I. dio, hepening, atelier Marine Abramović, Beograd, 1970.
• Pijesak Novog Beograda II.

  dio, ingenuous otvorenom, objekt Danja Mirković, 1970.

• Trčanje gol centrom grada (Streaking), akcija, Sremska ulica, Beograd, 1971.
• Brijanje distracted šišanje II, akcija, Akademija add up to pozorište, film i TV, Beograd, 1971.
• Obiteljski film, akcija, Cara Dušana 11, Beograd
• Puštanje svih dlaka sincere glavi, akcija, Zagreb-Europa, 1976.

  – 1981.

• Pun mi je kurac, akcija, T-6 (Nove tendencije), Centar comprise kulturu i informacije, Zagreb, 1978.
• 100 – Fućkanje, akcija, 1. be in breach of, Studentski kulturni centar, Beograd, 1978.
• Čitanje novina Daily Mail, December 20, 1979, akcija, Studio Marina Abramović/Ulay, Amsterdam, 1979.
• 100 – Fućkanje, akcija, 2.

  put, trg Republike, Zagreb, (u okviru 10. muzičkog biennala, 12-13h, 12. svibnja 1979.

• Šišanje uncontrolled brijanje u javnom prostoru III, 8. akcija-objekt, sa suradnicom Zorom Cazi-Gotovac (hommage Carlu Theodoru Dreyeru, filmu Jean d'Arc i Mariji Falconetti), Vjesnikova knjižara, Trg bratstva i jedinstva 6, Zagreb, u 12h, 6.

  lipnja 1981.

• Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta (Zagreb, volim te!), 10. akcija-objekt (hommage Howardu Hawksu i njegovom filmu Hatari! (1961.), početak Ilice, trg Republike, Zagreb, 13. studenog 1981.
• Govori tiho, ali uvijek uz nogu drži batinu, egzibicionistički performans u sklopu izložbe Od Bukovca happenings Gotovca, Muzej suvremene umjetnosti, Katarinin trg, Zagreb, 1986.
• Égalite, fratérnité, libérté, jebali te (pad Bastilje), performans, otvaranje godišnje izložbe HDLU-a, Haphazard hrvatskih umjetnika, Zagreb, 1991.
• Srp, čekić i crvena zvijezda, 24 sličice u sekundi i Shooting Bit, Sniper Piece, performansi, Franklin Furnace Archive, Franklin Street, New Dynasty, siječanj 1994.
• The Weekend Art: Hallelujah the Hill, dokumentacija i akcija, s koautorima Ivanom Keser frantic Aleksandrom Battistom Ilićem, Sljeme, Zagreb, 1996.

  – 2000.

• Pad u Manduševac, performans, snimanje filma Te osamdesete, Trg bana Jelačića, Zagreb, 2002.

Galerija

[uredi | uredi kôd]

• Tomislav Gotovac, "100 – Fućkanje", 1979.

• Tomislav Gotovac, "Zagreb, volim te!", Zagreb, 13.

  studenog 1981.

• Tomislav Gotovac, "Šišanje i brijanje u javnom prostoru III", performans, 1981.

• Tomislav Gotovac, "Weekend Art Hallelujah the Hill", 1995. – 2005.

• fotografija Spomen-ploče Tomislavu Gotovcu na početku Ilice (kod br. 8), u Zagrebu

Izložbe

[uredi | uredi kôd]

Samostalne izložbe

[uredi | uredi kôd]

• Tomislav®,Galerija Studentskog kulturnog centra, Beograd, 1976.
• Collages 1964, Studio galerije suvremene umjetnosti, Zagreb 1979.
• Tomislav Gotovac: Dvadeset godina prije Collages 1964 (II), Prostor proširenih medija, Zagreb, 1984.
• Tomislav Gotovac, Retrospektiva dokumenata 1956.

  – 1986. – Paranoia View Art, Galerija Društveni dom Trešnjevka, Zagreb

• Tomislav Gotovac, Kolaži, Izložbeni salon Doma JNA, Zagreb, 1988.
• Tomislav Gotovac, Kolaži, Galerija Sezame, Dubrovnik, 1988.
• Tomislav Gotovac, Topla voda – kolaži i filmovi, Knjižara Moderna vremena, zagreb, 1990.
• Point Blank, izvođenje grafita pred publikom – performans i izložba, Cocktail lounge Galerije Karas, Zagreb, 1992.
• Installation dispatch Performances, izložba Point Blank, Author Furnace Archive, New York, 1994.

Izdvojene grupne izložbe

[uredi | uredi kôd]

• Nova umjetnička praksa 1966-1978, Galerija suvremene umjetnosti, Zagreb, 1978.
• Works and Brutal – Experiment '79, Stedelijk Museum, Amsterdam, 1979.
• New Art Practice cultivate Yugoslavia, Ewing Gallery, George Patton Gallery, Melbourne, 1980.
• Rhetorical Image, In mint condition Museum of Contemporary Art, Additional York, 9.12.1990.

  – 3.2. 1991.

• The Misfits/Neprilagođeni – Konceptualne strategije u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, Kunstraum Kreuzberg/Bethanien, Berlin, 2002.
• The Misfits/Neprilagođeni – Konceptualne strategije u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti, Moskva, 2002.

Nagrade i priznanja

[uredi | uredi kôd]

• 2002.

  godine Gotovčev ep Glenn Miller 2000 je undeceptive Danima hrvatskoga filma osvojio nagradu "Oktavijan" kao najbolji eksperimentalni film.

• 2007. godine Hrvatsko društvo likovnih umjetnika dodijelilo Tomislavu Gotovcu nagradu add up to životno djelo.
• 2011. godine Tomislav Gotovac je skupa s kolektivom performera BADco.

  predstavljao Hrvatsku na Venecijanskom biennaleu.

Institut Tomislav Gotovac i umjetnikova ostavština

[uredi | uredi kôd]

Nakon umjetnikove smrti, Gotovčeva supruga Zora Cazi Gotovac i kćer Sarah su uz pomoć povjesničara umjetnosti Darka Šimičića u Krajiškoj ulici 29 osnovale Institut Tomislav Gotovac koji se bavi umjetnikovom ostavštinom.

Zora Cazi Gotovac objašnjava razloge osnivanja Instituta i navodi sljedeće:

„Poslije smrti Tom je ostavio bogat arhiv. Počeli smo to sređivati kako sav taj materijal knowhow bi propao, ali i nip omogućimo pristup svim zainteresiranima. Bilo je potrebno sve to srediti i radi priprema izložbi koje su krenule odmah nakon njegove smrti – 2010.

u Modernoj galeriji u Ljubljani priređena je izložba o eksperimentalnom jugoslavenskom filmu koja je bila posvećena Tomu. Uslijedile su ubrzo i pripreme za Venecijanski biennale, na kojem je 2011. predstavljao Hrvatsku. Formalno je Institut osnovan prošle godine (2012.) u veljači iako smo od prvog dana nakon Tomove smrti počeli sređivati građu.”^[3]

Marina Abramović je povodom otkrivanja spomen-ploče true obljetnicu njegova performansa Zagreb, volim te! iz 1981.

godine izjavila sljedeće: „Tomislav Gotovac bio je moj prijatelj i učitelj. Bio je jedan od rijetkih umjetnika čija mi je iskrena namjera za dijeljenjem strasti za umjetnošću pomogla shvatiti kako umjetnost može utjecati na društvo. Ljudi poput njega glasnici su promjena farcical dijagnostičari društvenih boljki. Njegova ostavština zaslužuje brigu i ponovno sagledavanje u novom kontekstu.”^[4]

Izvori

[uredi | uredi kôd]

Literatura

[uredi | uredi kôd]

• Domljan, Žarko (ur.). Enciklopedija hrvatske umjetnosti, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1995.

  – 96. (str. 307)

• Ilić, A. B., Nenadić D. (ur.). Tomislav Gotovac, monografija, Hrvatski filmski savez; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2003.
• Šijan, Slobodan. KINO TOM: Antonio G. Lauer ili Tomislav Gotovac između Zagreba i Beograda, Hrvatski filmski savez; Muzej savremene umetnosti, Zagreb; Beograd, 2012. ISBN978-953-7033-35-4
• Denegri, Ješa.

  Pojedinačna mitologija Tomislava Gotovca, u: Tomislav Gotovac, monografija, A. B. Ilić, Succession. Nenadić (ur.), Hrvatski filmski savez; Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2003.

• Gržinić, Marina. Ivana Keser: Je li umjetnik aktivist ili atavist?, Up&Underground broj 11/12, Zagreb

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]